Postupci liječenja djece

U toku prve polovine XX stoljeća smatralo se da su za dječije zdravlje najopasniji uroci i naude jer djeca nijesu bolovala vako k'o sad. Vjerovanje kako dijete najprije umire od uroka bilo je prisutno ne samo u periodu novorođenčeta nego i u toku čitavog perioda djetinjstva. Također je smatrano da uroci najčešće napadaju dijete kad ga pogleda žena koja je mogla naudit. Osim toga i sami roditelji su, i na ovom uzrastu, mogli nauditi svojoj djeci i to u posebnim situacijama kao što su izazivanje velike radosti i smijeha kod djeteta ili prilikom igranja sa djecom, odmah nakon što se dođe iz njive ili nekog teškog posla. Zbog toga se dosta vodilo računa o liječenju djece od naude i uroka, a najznačajniju ulogu u tome su imale znane ili učevne žene. Najčešći postupci koji su se
primjenjivali u zaštiti dječijeg zdravlja i liječenju djece bili su: odučavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame.

Odučavanje – Ako se dijete prepadne nečega i zbog toga ne može spavati, ili ako su djecu napali uroci, onda se dijete odvede učevnoj ženi koja je znala učiti da bi ona dijetu proučila. Najčešće se odučavalo na crni konac: Kad ne mere dijete da spava, ja uzmem avdest i dijetu proučim. Ja učim uroke, kulhuvala i ćursidovu, učim na crni konac. Ja učim kulhuvala na ono mjesto i huknem, i svežem konac, i sve tako, i stavi se djeci oko ruke i na vrat. Šta sam ja djece spasila! Dođu po noći s mukom, ja uzmem avdest pa uči, uči. Glavni znak po kojem se znalo da su djecu napali uroci bilo je zijevanje kod žene prilikom odučavanja: Kad naudi i kad ja učim, meni se samo zijeva. Mogu uroci dijete prekinut, najprije djeca mru od uroka. Naučim na konac, pa nose djeca, pa bude to dobro.  
Djeci koja su bila u periodu dojenčeta a kojoj je naudilo, učena je i dova uročnica. Kod učenja ove dove žene su koristile tespih sa pet dova (pet sastavljenih tespiha tako da se dobije jedan veliki tespih). Uročnica se učila tako da se dijete pribacuje okolo sulnara od onih zemljenjača  furuna. Sad ti stojiš tam’, a ja vam s ovu stranu sulnara, i ti meni dodaješ dijete i ja učim mu uročnicu i pušem niz njega i opet ti vam dodajem dijete i tako sedam puta – osam oko sulnara. Uročnica koja se učila zvala se Uročnica od devet braće, koja glasi:

Uročnicu učim od devet braće,
Od devet osam,
Od osam sedam,
Od sedam šest,
Od šest pet,
Od pet četiri,
Od četiri tri,
Od tri dva,
Od dva jedan,
Od jedan k’o nijedan,
Hajte uroci niz vodu k’o vjetar uz vodu i puhneš  niz dijete.

Poslije toga smatralo se da je dijete ozdravilo: Bolesnu mi djecu donesu, a zbožijom pomoći odu zdrava. To sam tako djeci odučavala, ko ja sam sad najstarija u ova dva sela. Uročnice su se učile i kod uspavljivanja djece i počesto su bile zamjena za uspavanke.

Saljevanje strave – Osim odučavanja djeci se saljevala strava ukoliko bi u njih unišo kaki strah. Postupak ižljevanja strave u djetinjstvu bio je isti kao i u periodu novorođenčeta, samo što, za razliku od novorođenčeta, nešto odraslije dijete nije trebalo uspavati da bi mu se salila strava. Glava djeteta bi se pokrila, a zatim bi žena počela sa saljevanjem strave: Ja naučim na olovo i metnem na vatru (slika 1.a), pa se rastopi, pa obnesem oko insana (slika 1.b). U ćasu nalijem vode i naučim i kad obnesem hitim olovo u ćasu. I pukne, nekad izleti sve, ode u travu, a nekad neće, kad nema strave. Od toga da li je i koliko je rastopljeno olovo izlijećalo kada se ubaci u posudu sa vodom, nakon što je bilo obnešeno oko djeteta, je zavisilo da li je bila i kolika strava u djetetu. Smatralo se da stravu treba što prije saliti djetetu koje je imalo ružne snove i koje se budilo noću, zbog toga što strava more uživit u dijetu pa ono more poskrenut tj. moglo bi imati psihičke posljedice ili pak umrijeti. Žene koje su saljevale stravu su najčešće bile muslimanke, ali su one saljevale stravu svoj djeci svih vjera: Dolazilo je i druge vjere da traže pomoć, jašto je. Iz Potpeća dolazilo, iz Straže i katolici i pravoslavci. Više dolazili nek naši. Ja nijesam odučavala kad sam njima saljevala. I oni su vjerovali po svom zakonu. Kad se strava saljeva oni samo zijevaju, a ja ću ti njima: „Pa uči“, a oni viču: „Pa šta ću, neno, učit?“ A ja vičem: „Viči samo: Bože pomozi, Bože pomozi i otiće to od tebe.“

Proturanje djeteta kroz lozu – Na lozu bi se odučilo i onda bi se dijete do triput proturilo kroz lozu, a zatim bi se učila ćursidova i kad bi se došlo do riječi vesija onda se kaže: „Svako zlo od ovog dijeta osija, a svako dobro dosija.“

Skidanje kroz tespih – Ovdje se koristio veliki tespih (slika 2.a). Prvo bi se odučilo na taj tespih od pet dova, pa bi se onda dijete triput skidalo kroz njega (slika 2.b,c,d). Poslije toga žena uči ćursidovu i na riječi „versija kursiju“ puhne dijetu u uho i lizne jezikom po čelu i kod riječi „vel erda“ puhne u tri pravca od dijeta u zrak (Slika 2.e,f).

Kad zavši ćursidovu, žena govori: „Jarabi, jarabi, jarabi zaldželali subhaneke, subhane baki daima šukur elhamdulilah, rabil ale mine teala džellešeanuhu Allahu ekber“, pa onda uči: „Kebiren azimen lalilaheilellahu“ i tako dijete iđe i odmah je dijete bolje. Ja sam znala skidati djecu u po noći mi donesu. Skidanje kroz tespih je podrazumijevalo i učenje dijelova iz Kur’ana pa je ono bilo prisutno samo kod muslimanskog stanovništva. To nam govore i riječi kazivačice: Nijesam njihovu djecu, katoličku i pravoslavnu, kroz tespih provlačila, samo sam im strave saljevala.

Pored ovih postupaka narodnog liječenja djeci su se počesto pravili i zapisi kod hodže. Zapisi su služili da otklone ili spriječe naude djetetu. Počesto su žene kod hodža tražile zapis koji će im pomoći da otkriju koja je to žena naudila  njihovom djetetu: Ja hitim u vatru oti zapis jer kažu: „Kad hitiš u vatru oti zapis i on izgori, ota žena mora sama doć, i ti znaš koja je to, al’ samo Allah to znade jel’ to ona napravila.“ Postojali su slučajevi kada su se zbog zapisa djeci, hodži obraćali i roditelji iz Jasenice (pravoslavci): Kad naudi nešto dijetu, išlo se hodži u Zahiroviće. Isto tako postojali su slučajevi i kada su žene Bošnjakinje tražile pomoć svojoj djeci i kod znanijeh žena Hrvatica i Srpkinja.

Paljenje (kruženje) alame – Alama je predstavljala bolest tj. kad njekog boli, a nije ni strava ni uroci. Kada bi se dijete razboljelo, onda mu je bilo potrebno okružiti ili paliti alamu. Za okruživanje alame koristila se laloka od kurbana (vilica od ovce koja je bila kurban, slika 30a). Na tu laloku se prvo nauči pa se okružuje njome. Lalokom se nekoliko puta okruživalo oko glave djeteta, a zatim i oko čitavog tijela (Slika 3.b). Smatralo se da će okruživanje alame biti bolje ukoliko je laloka starija.

Zbog toga se ona prenosila i nasljeđivala od svekrve na snahu ili od komšinice na komšinicu da bi se njome liječilo: Ovoj kosti ima kol'ko hoćeš, od prije onog prvog rata. Ja sam ovo dobila od komšinice. Došla ona meni da joj palim dijetu, nješto ga zabolilo. Ja kažem: „Nemam čime da palim alamu.“ Ona kaže: „Sa ću ja donijet tebi“, i ona je donijela od svoje svekrve, a svekrva joj umrla, a i ona palila alamu i imala ovu kost i ja sam otijem počela da okružujem. Na ovo je naučeno svašta što se uči iz Kur’ana. Pa samo vako okružim ja ovim, uzubiletom i bude dobro.

Djeci su se još liječila i kožna oboljenja (crveni vjetar, sugreb, pucanje kože), neke fizičke povrede korištenjem mehlema/melema i visoka temperatura.

Paljenje crvenog vjetra – Crveni vjetar je kožno oboljenje koje su dobijala djeca. On se palio tako što žena koja pali nadere knjige (papira) i metne taj papir naneku podlogu, najčešće deblju krpu (slika 4.a). Onda se na papir stavi kudelja odćetena pa se, zatim, stavi i crveni konac: Mora bit ovaj konac crveni radi crvenog vjetra (slika 4.b,c). Poslije toga se sve ovo zajedno na krpi (papir, kudelja i crveni konac) okruži tj. nekoliko puta se obnese oko djeteta koje ima crveni vjetar (slika 4.d). Koliko puta treba okruživati procjenjivala je žena koja je liječila djecu, uzavisnosti od toga koliki je crveni vjetar: Okružim kol'ko se desi kad. Nakon što se okruži oko onoga koga boli, papir se zapali i pusti se da izgori zajedno sa kudeljom i crvenim koncem i bude korist od toga. Na taj način se smatralo da je crveni vjetarspaljen. Crveni vjetar su žene palile svoj djeci iz sve tri etničke skupine na isti način. Najčešće su majke (iz sve tri etničke skupine) vodile djecu da spale crveni vjetar kod starijih žena muslimanki u Zahirovićima: Iz Straže žene su znale doć da liječe dijete našim ženama u Zahiroviće.

Sugreb – To je bila dječija bolest, ali često su od njega obolijevali i odrasli. Vjerovalo se da dijete može dobiti sugreb ukoliko je bilo napolju između akšama i jacije i nagazilo na mjesto đi se seto, ili neka druga životinja, pomokrilo ili izgrebala nogama. Sugreb se vidio tako što se nješta izaspe po tijelu k'o crveno, i srbi te i sve bubuljice budu. Liječio se pomoću predmeta, najčešće vreća, koji su izrađivani (tkani) od kostrijeti tj. kozije dlake. Liječenje se sastojalo od toga da dijete ode u klozet i namaže se ovom kostrijeti. Dok se maže vrećom od kostrijeti mora da laje ko seto, da kreči ko žaba, da mjauče ko mačka. Oponašanje glasanja mnogih životinja bilo je nužno jer se nije znalo na šta je dijete udarilo, zavisi koja je životinja to bila, sad da li je seto, da li je mačka, da li je miš, i ti se maneš i tu ostaviš u klozetu, recimo, njeđi na gredu. Ovaj postupak bi se ponovio nekoliko puta i sugreba bi nestalo.

Pucanje kože kod djece se liječilo pomoću loji koja bi se rastopila na žigu,  a onda bi se tako rastopljena prislonila na ono mjesto i malo bi se opržilo ono mjesto đi je puklo.

Rane i uboji koje su djeca često zadobijala prilikom čuvanja marve i igre su se najčešće liječile različitim mehlemima/melemima. Za razliku od liječenja uroka i saljevanja strave, koje su poznavale samo žene, mehleme/meleme su najčešće pravili stariji muškarci. Mehlemi/melemi su uglavnom pravljeni od životinjske masti, pojedinih žitarica i od ljekovitih biljaka, o čemu nam svjedoče i riječi našeg kazivača: Bilo je narodnih lijekova. Meleme stavljali na ranu. U mene djed pravio meleme. Znam dobro: od voska i zobi. Imam ja i sad napravljenih melema. Vosak istope i zob pomiješaju i kravlju mast i bude melem. To mora zamladit da si prova. Il’ uzmu onoga gavezi iskopat iz zemlje korijen. Ako ti ne zamladi za 'eftu, ne zvao se ja 'vako, to je za ranu. Mehlemi/melemi su se koristili i  kod posjekotina: Posjek'o se ja kad sam bio mali i otišo u špitalj. I ja sam tude došo. Držali me sedam dana i morali mi osjeć nogu, i majka nije dala. Ja lež'o kod kuće. Naiđe jedan starac kroz selo i uvati me za nogu i reče: „Ima lijeka.“ Reče mojoj majci: „Ja ću ga izliječit.“ Napravi nekih devet melema. Mećo smolu, šap, vosak, ostrugovu lisku, veliki kompir. Ja sam onda otiš'o u njivu. On mi je napravio štake od hrasta procjepić i ja otiš'o u njivu. Bile neke kruške rodile. Bilo tri – četiri vrste krušaka. Kad sam doš'o kući, im'o sam velike bolove. On je opet doš'o mojoj kući i ja sam mu prič'o da sam jeo kruške. On je rek'o: „Joj, ne smiješ voće radi rane“, i namazo mi je ranu kompirom i ja sam bio bolje i zaspao sam i izliječio sam nogu. Nije bilo puno ljudi koji su znali napraviti dobre mehleme/meleme: Bilo je i mehlema prije. Nijesam ja pravila, ko je umio i pravio je. Zbog toga su ljudi  koji su pravili mehleme/meleme bili posebno poštovani i njima su se za pomoć obraćala djeca iz sve tri etničke skupine.

Ukoliko bi se djeca prihladila, il’ ozebla pa dobila vatru tj. imala visoku temperaturu, onda ih malo masiraj masti i sirćetom dok vatra ne ode. Bolesnoj djeci su se često davale jabuke jer nije se išlo doktoru, nije bilo ponuda. Ponudi mu jabuku divljaku da se malo osvježi, et. Al’ opet naroda je bilo i djeca se rađala. Osim voća i druge prirodne hrane bolesnoj djeci se pripremalo i pureno brašno za koje se vjerovalo da može pomoći u izlječenju: Šestero djece smo rodili. Ni jedno nije dobilo napitka iz apateke nego imalo je prirodnu 'ranu svoju, dovoljno. I uprži ono brašno, preprži, napravi pureno brašno malo drugačije izgleda, i dadne se dijetu.

Izvor: https://www.bastina.ba/images/stories/sadrzaj/2011/bastina_1.pdf